Tema pozajmljivanja u svakodnevici često zvuči bezazleno, ali u nekim tradicijama i porodičnim predanjima ona nosi znatno dublje značenje. Upravo iz takvog ugla dolazi i priča o predmetima koje, prema starim savjetima, ne bi trebalo lako davati iz ruke u ruku, jer se vjeruje da s njima odlazi i dio lične energije, mira ili blagostanja.
U središtu takvih uvjerenja nisu samo predmeti sami po sebi, nego i simbolika koja se uz njih veže. So, ogledalo, sat, ključevi, četka za kosu, posuđe, nakit, hrana, obuća, oštri predmeti i novac u ovom se okviru posmatraju kao stvari koje ne prenose samo materijalnu vrijednost, nego i osobnu vibraciju vlasnika. Zato se u starijim savjetima ponavlja ista poruka: nije svaka usluga jednako bezazlena kada je riječ o onome što čovjek predaje drugome.
Ovakva uvjerenja nisu nova i ne pojavljuju se slučajno. Ona potiču iz dugog niza narodnih običaja, kućnih pravila i simboličkih tumačenja koja su se prenosila s generacije na generaciju. Iako ih savremeni čovjek može čitati kao dio folklora, mnogi ih i dalje doživljavaju kao podsjetnik da granice ličnog prostora postoje i onda kada se dijeli komad hljeba, kašika soli ili bilo šta drugo što je dio svakodnevice.
U takvom pogledu, pažnja prema predmetima postaje i pažnja prema odnosima. Nije riječ samo o tome da li će se stvar vratiti neoštećena, već i o tome šta taj kratki susret s tuđom rukom, tuđim domom ili tuđim raspoloženjem može ostaviti iza sebe. Upravo zato se o ovim savjetima govori kao o nečemu što spaja vjerovanje, naviku i potrebu da se zaštiti lični mir.
Među predmetima koji se najčešće izdvajaju prvo je so. U narodnom tumačenju ona nije samo začin nego i materija koja lako prima energiju iz okoline. Zato se vjeruje da bi davanje soli moglo prenijeti napetost, umor ili nečiju brigu u prostor onoga ko je pozajmljuje. Umjesto direktnog predavanja iz ruke u ruku, savjetuje se da se so ostavi na sto, kako bi osoba uzela koliko joj treba bez osjećaja da se nešto „predaje“ kao trajni teret.
Odmah iza nje u ovim predanjima dolazi ogledalo, predmet koji je u mnogim kulturama odavno povezan s refleksijom, identitetom i unutrašnjim stanjem. Ideja da ogledalo ne bi trebalo pozajmljivati oslanja se na vjerovanje da ono ne vraća samo sliku nego i atmosferu onoga ko se u njemu ogleda. Zbog toga se u nekim domovima i danas prema njemu postupa s posebnom opreznošću, kao prema predmetu koji može zadržati tragove tuđe nelagode ili negativnih emocija.
Slična logika prati i sat, ali u ovom slučaju naglasak je na vremenu i životnom ritmu. Sat, prema starijem shvatanju, nije samo sprava koja pokazuje sate, nego i simbol čovjekovog puta. U tekstu se ističe da poklanjanje ili pozajmljivanje sata može imati ozbiljne posljedice, jer se vjeruje da takav čin može usporiti tok života, donijeti kašnjenja ili izazvati zastoj u svakodnevnim planovima. Zato sat, u ovom simboličkom okviru, ostaje stvar koju je najbolje zadržati za sebe.
Ključevi zauzimaju posebno mjesto jer se vežu za sigurnost i privatnost. Oni nisu samo metalni predmet, nego znak pristupa domu, prostoru i onome što čovjek čuva od tuđih pogleda. Zato se u ovom nizu savjeta naglašava da svaki ključ nosi dio zaštite i da ga ne treba olako davati drugima. Čak i kada je riječ o kopiji, ideja ostaje ista: ne treba olako otvarati vrata onome što pripada isključivo jednom domu.
Potom dolazi četka za kosu, možda najintimniji predmet u ovom nizu. U tekstu se ona opisuje kao stvar koja upija ličnu energiju, pa je korištenje tuđe četke predstavljeno kao nešto što može prenijeti stres ili drugu vrstu negativnog naboja. Kosa se, prema toj simbolici, posmatra kao svojevrsni akumulator zdravlja i sreće, zbog čega se preporučuje da se četke ne dijele ni s najbližima, ako se želi sačuvati lična ravnoteža.
Posuđe u ovom tumačenju nosi toplinu doma. Šolja, tanjir ili druga posuda nisu samo svakodnevni predmeti nego i čuvari kućne harmonije. Kada se posuđe posudi drugome, vjeruje se da se na kratko narušava ravnoteža u kući i da to može otvoriti prostor za svađe ili finansijske poteškoće. Ako se već vrati, savjetuje se da se dobro opere, a u nekim običajima i da se uz povratak doda mali poklon kao simbol čišćenja i zatvaranja tog energetskog kruga.
Nakit se u ovoj priči pojavljuje kao predmet koji nosi najviše ličnih uspomena. On nije tek ukras, nego zbir emocija, sjećanja i tragova prethodnih vlasnika. Zato se upozorava da se nakit ne pozajmljuje lako, jer čak i mali privezak, prema vjerovanju, može prenijeti osjećaje ili raspoloženja koja nisu vaša. Posebno se naglašava da stari komadi nakita mogu nositi „priče“ onih koji su ih ranije posjedovali.
Hrana je u tom nizu posebno osjetljiva, jer se povezuje s blagostanjem doma. Hljeb, šećer, brašno i slične osnovne namirnice u ovom predanju nisu tek namirnice, nego simboli finansijske stabilnosti i kućnog mira. Zato se navodi da ih ne bi trebalo davati bez simbolične nadoknade, a posebno ne nakon zalaska sunca, jer se vjeruje da bi takav čin mogao poremetiti novčani tok i ravnotežu u kući.
Obuća, zatim, predstavlja životni put. Kada čovjek pozajmi cipele ili ih sam ustupi drugome, prema ovom tumačenju dijeli i tragove svog puta, svoje sreće i svoje teškoće. Obuća „pamti“ korake, pa se zato smatra da tuđe cipele mogu prenijeti i tuđe probleme. Iz istog razloga savjetuje se da se obuća ne razmjenjuje olako, čak ni kada izgleda potpuno bezazleno i praktično.
Na kraju dolaze oštri predmeti i novac, dva simbola koja se u narodnim objašnjenjima najčešće vežu za napetost i lomove u odnosima. Noževi i makaze, prema tom shvatanju, nisu stvari koje se lako poklanjaju ili pozajmljuju, jer mogu simbolično „iseći“ prijateljstvo ili otvoriti vrata svađi. Novac, s druge strane, nosi svoju vlastitu energiju, pa se oprez preporučuje i kod njegovog pozajmljivanja, uz napomenu da postoje i vjerovanja koja ga posebno ograničavaju u određenim danima.
Takva lista predmeta možda izgleda kao skup starih kućnih opomena, ali u njenoj pozadini stoji šira ideja o granicama, poštovanju i čuvanju onoga što je čovjek stekao. U tom smislu, savjet nije samo da se nešto ne da, nego i da se razmisli zašto se nešto uopšte daje. Kada se predmeti posmatraju kao dijelovi ličnog prostora, čak i kratko posuđivanje postaje čin koji traži više pažnje nego što bi se na prvi pogled očekivalo.
Zbog toga se i ovaj stari savjet i dalje prenosi uz istu dozu opreza: ne zato što svako vjerovanje mora biti prihvaćeno kao pravilo, nego zato što iza njega stoji dugotrajna navika da se štiti dom, zdravlje i međuljudski odnos. U toj logici, sitne stvari nisu sitne kada postanu dio nečije intime, a upravo tu se završava granica između obične usluge i nečega što se, prema predanju, ne bi trebalo olako predavati iz ruke u ruku.
